In memoriam Antonio Rubbi
„Sada kada svega toga nema, radujem se jesenjim bojama u šumi i polju svake godine. Titraji, koji se odražavaju iz bezbrojnih lepezastih oblika krošanja i grmova, i blagih ovala brežuljaka, sazdani su od topline. Svaki put me ispune neizrecivim spokojstvom i mirom.“
(A. Rubbi, Povratak, iz zbirke Draga, 2002.)
Piše: Krešimir Galović
Ima li što teže no oprostiti se od dragog prijatelja, ne s onim svakodnevnim - doviđenja vidimo se prvom zgodom, već s onim vječnim zbogom. Zbogom, koje ostavlja jednu duboku prazninu, no i sa onim drugim zbogom nakon koga ostaju mnoga lijepa sjećanja na jednog dobrog čovjeka i dragog prijatelja kakav je bio naš Antonio Rubbi i kakvim ćemo ga pamtiti sve dok jednog dana ne bude i nas. I zato valja reći - zbogom dobri čovječe, zbogom dragi druže, pružam ti ruku kao prijatelj prijatelju, pjesnik pjesniku na rastanku, koji to možda i nije, na tom putu k vječnosti gdje se možda jednom opet susretnemo i opet si stisnemo ruku, prijateljski se izgrlimo i nazdravimo svijetu koji smo ostavili iza nas, svijetu koji nismo mogli učiniti ni boljim ni lošijim no što je. A ti si bio sanjar, veliki sanjar. Uvijek si sanjao neke bolje i ljepše svjetove. Sanjao si ih u svojim pričama, u svojim kipovima i u svojoj arhitekturi. No iako si kao svaki sanjar žarko želio promijeniti svijet, nisi ga uspio promijeniti- uostalom i sam si znao da je to nemoguće, ostajući na kraju svake bitke sam u svojoj samoći- ti i tvoje priče, ti i tvoji kipovi, ti i arhitektura ti i snovi. Antonio ti si sada samo san i nema li na kraju što ljepše od samog snivanja no biti san?
Zbogom dragi prijatelju ti vječni sanjaru!
Životopis Antonio Rubbi
